2. In the Opera's vaults.

Voldemort, Amelia i Evan prođoše kroz vrata kazališta okružena visokim mramornim stupovima i kročiše u novi, sasvim drukčiji svijet.

Predvorje je bilo veličine balske dvorane, sa precizno uglačanim tlom i velikim raskriljenim prozorima kroz koje je slabašno dopirala zlaćana prijepodnevna svjetlost, stvarajući blještav odsjaj na mnoštvu brbljivih portreta što su krasili zidove. Na staklenim stolićima nizali su se skupocjeni svijećnjaci i kitnjaste vaze sa krvavocrvenim ružama, malenim pupoljcima tek buknulim u cvijeće koji – sudeći po svježini i opojnom mirisu – bijahu tek ubrani iz obližnjeg vrta. Amelia je na svakom koraku zastajala, uživajući u ljepoti prizora, no pozornost njezinog brata i sestre zaokupila je pojava na sredini popločanog stepeništa; trenutak prije no što se pojavila, dogorjele voštanice su poslale sjenu visoke, vitke figure zavijene u crninu. Severus Snape, ravnatelj Opere Populaire, zagladio je masnu, tamnu kosu koja je djelomice sakrivala ravnodušan izraz na njegovom blijedom licu, a potom im srdačno zaželio dobrodošlicu. Nije bilo potrebe za predstavljanjem; karte su bile otvorene, dovoljno su znali jedni o drugima iako se nikad ranije nisu sreli.

Njegovi ubrzani, ritmični koraci odzvanjali su praznim prostorijama dok ih je na brzinu upoznavao sa zgradom opere, savjetujući im da krenu u detaljniji obilazak kad ne budu u tolikoj stisci s vremenom. Proveo ih je kroz pomalo zbunjujuće labirinte hodnika, objašnjavajući im kako stići do blagovaonice, ureda, garderoba i – ako za to bude bilo potrebe – do doma operne kuće u kojemu su se obučavali i boravili mladi ljudi željni da se u potpunosti posvete glazbi i umjetnosti. Opera Populaire bijaše zdanje sa više od tri tisuće vrata i od četrnaest spratova; sedam nad zemljom i sedam pod njome.

Što su dublje zalazili, zidovi su postajali viši, svjetla slabija, a boja kamena kojim je tlo bilo popločano pretapala se iz purpurne u crnu. Gužva na hodnicima postajala je sve veća i bučnija, činilo se kao da su svi – počevši od najiskusnijih glumaca, preko užurbanog osoblja, pa sve do radoznalih učenika – napustili svoje sobe i odlučili začiniti iščekivanje koje se gotovo moglo namirisati u hladnom, treperavom zraku. Cijelo je kazalište tog dana bilo u punom jeku priprema za večerašnju izvedbu o kojoj je Snape putem pričao; dva portreta su neumorno čavrljala o nevjerojatnom talentu mlade operne dive, sporednim su prolazima izbezumljeno jurili scenografi u potrazi za nekim izgubljenim rekvizitima, gimnastičari i balerine su uveliko uvježbavali svoje točke, a dvojica kostimografa su se žustro raspravljali o boji haljine koju bi u završnom činu trebala nositi pomenuta glavna glumica.

„Smatramo da će Tutankamonovo blago biti pravi uspjeh. Sve su karte rasprodane samo dva dana poslije objave premijere“, govorio je Snape, ali u njegovom glasu nije bilo ni tračka hvale ili samodopadnosti – tek sušti, činjenični ton. Pogled mu je neočekivano odletio na stari zidni sat sa kukavicom. „Zapravo, mislim da je upravo otpočela generalna proba. Želite li ju pogledati?“

„Naravno“, rekao je Voldemort. „Zašto da ne?“

***

Glavna kazališna dvorana, intrigantna odaja iznimnih dimenzija i zidova precizno isklesanih u mračnoj, gotovo opipljivoj čaroliji bila je najveće blago Opere Populaire, ostvarenje snova svih onih koji su željeli biti nazivani Glazbenicima. Strop od tamne bjelokosti koga su krasile majstorski urađeni gothički prizori – poput anđela crnih, okrvavljenih krila i mladih aristokratkinja sa čijih lica liptaju krvave suze – ponosito se nadvijao nad pozornicom i kolonama praznih, kitnjastih sjedala u kraljevski crvenoj boji. Na samom središtu potkrovlja, tamo gdje su se sjekle njegove pravilne linije, počivao je kristalni luster čija se nestvarna, plavkastosrebrna svjetlost treperavo prosipala po mramornim zidovima. Dvojica mladića su nosili meredevine i kutiju sa scenskim rekvizirima preko pozornice, vjerojatno u namjeri da zaključe sve pripreme enterijera. Tri čistačice su se provlačile između sjedala, brišući metlama tanke slojeve prašine i održavajući na taj način sliku savršenstva koju je ova operna kuća već desetljećima posjedovala – makar u očima iskusnih pariških gledatelja.

Zastor krvavocrvene boje izvezen zlatnim nitima sada bijaše podignut, otkrivajući veći dio pozornice. Bila je uređena kao unutarnjost staroegipatskih piramida, sa improviziranim bakljama, sarkofazima i jezivim lutkama mumija što su – pod jakim osvjetljenjem – djelovale čak suviše realistično.

No, iako je sve bilo spremno, atmosfera nije bila ni približno onakva kakvu je Snape očekivao prije no što je proveo svoje nasljednike kroz sporedni ulaz pozornice; balerine su bezvoljno sjedile na tlu i međusobno se došaptavale, orkestar je bio posve utonuo pod okrilje neprirodne tišine, a Danielle Giry – zamjenica ravnatelja i predstavnica doma operne kuće – nervozno je cupkala nogom o tlo i energično prebacivala zamotanu partituru iz jedne ruke u drugu, povremeno otpuhujući.

„Danielle, što se dešava?“

Ispustivši prigušen siktaj, madame Giry ga pozorno promotri i sarkastično slegnu ramenima. Bila je to žena u ranim četrdesetim, ne naročito lijepa, ali svakako drugačija, misteriozna; sa kožom boje karamele, zamagljenim očima i kestenjastom kosom što joj se prelijevala preko ramena u nestašnim kovrčama, na neobičan je način odudarala od svega što ju je okruživalo. Njezino je ime bilo poznato širom Pariza, sa prijašnjim iskustvom profesionalne balerine bila je uzor mnogim mladim učenicama, ali i jedna od najcjenjenijih i najuvaženijih ljudi u kazalištu. „Ništa, Severuse. Baš ništa.“ Izraz lica joj se naglo izmijenio, stisnula je usnice u tanku liniju i snažno lupila partiturom po ispruženom dlanu. „Osim što glavna plesačica i zvijezda naše predstave kasne na generalnu probu!“

Snape bolno uzdahnu, dok mu se glava s neodobravanjem klatila na vratu. „Opet one?“, promrmljao je, kolutajući očima. Djelovao je iznimno komično dok je bio ljut; neke djevojke se zahihotaše. „Podsjeti me da im otfikarim glave čim se pojave.“

„Bok svima!“

Naglo se trgnuvši na zvuk tanušnog, melodičnog glasića koji je neočekivano odjeknuo dvoranom, Snape se saskoči i podiže štapić kao da se sprema nekoga napasti. No, smeten prizorom koji mu se okretom ukazao pred očima, najednom se umiri i crte lica mu se ponovno ukočiše. poprimajući savršeno ravnodušan izraz lica; izgledao je poput statue sačinjene od kamena. „Za ljubav božju, gospođice Brown!“, otpuhnuo je potom, pozorno promatrajući Maggie i Lujizu kako mu prilaze. „Zašto se derete? Niste u šumi!“

Maggie frknu nosom. „Lu, on zbilja nema smisla za humor, zar ne?“, cerekavo je došapnula svojoj sestri, zamahnuvši slapom guste, crvenkastosmeđe kose što je padala niz njezina sitna leđa u neobičnom kontrastu sa lepršavom baletskom haljinicom.

Obje su se zavjernički nasmijale.

Snape ih ošinu pogledom kojim je inače plašio najmlađe učenike, te teatralno pročisti grlo i obrati se plesačicama i glumcima koji su s iščekivanjem gledali u njega. „Molim vas za malo pažnje. Sada kad smo napokon svi na okupu, želio bih nešto objaviti. Naime, vjerojatno ste već čuli glasine o mome povlačenju i ovom prilikom vam saopćavam da su one istinite.“ Sačekao je da se komešanja i komentari koji su nastali tom izjavom potpuno stišaju, te je nastavio, pogledavši ka Voldemortu, Amelii i Evan koji su dotad šutke promatrali situaciju. „Čast mi je predstaviti vam gospodu koja sada posjeduje Operu Populaire.“

Zavlada potpuna tišina.

Ne obazirući se na poglede ispunjene iskonskim strahopoštovanjem, Voldemort samo kratko, odsječno kimnu glavom, Evan ležerno povuče još jedan dim cigarete i zakoluta očima u znak pozdrava, dok je Amelia – raširivši tanke usnice u neodoljivi osmijeh koji je donio značajan tračak ohrabrenja – vedro mahnula svim prisutnima.

Madame Giry se prva predstavi, ljubazno se rukujući sa Ameliom. „Moje ime je Danielle. Možete mi se obratiti za sve što vam bude trebalo.“

Voldemort pak nije mogao odvratiti pogled sa djevojke čije ime isprva nije znao, sa prelijepe aristokratkinje duge crne kose i punih, pravilnih usana boje ruža. Njezina ukočena leđa odavala su napetost koju nije uspio zatomiti profinjen izgled njene blago izdignute brade, čime je naglasila blijedi luk svoga mramornog vrata. To mora da je ona, pomislio je, prisjećajući se priča koje su kružile Parizom, priča o mladoj sopranistici iznimnog talenta i nevjerojatne ljepote.

„Ovo je gospođica Lujiza Brown, naš vodeći sopran već četiri sezone“, madame Giry pomalo bezobrazno i oštro potvrdi njegove sumnje, kao da ne odobrava činjenicu da je fokusiran na nju. Njemu se to sigurno ne bi dopalo, ali je zbog Njega i morala biti iznimno pažljiva u komentiranju Lujizinog lika i postupka jer joj se – istini na volju – ta ’’djevojčura’’ nije nimalo sviđala .

Iako je toga bila svjesna, Lujiza je znatiželjno promatrala Voldemorta, premda pomalo nesigurno; znala je tko je on – svi su znali tko je on – ali nikako nije mogla opisati tu njegovu pojavu, neobičnu, prelijepu i tako daleku, tako misterioznu. Prodorne, plave oči su savršeno krasile njegovo blijedo lice, hipnotičko mrtvilo kojim je odisao njegov razotkrivajući pogled.

„Čast mi je.“ Lagano ju je primio za ruku i utisnuo poljubac na njezinu meku, mliječnobijelu kožu, izmamivši joj osmijeh na lice. „Mnogo sam toga čuo o vama.“

Ona blago kimnu glavom, ali ništa ne reče.

„Brown, kažete?“, zainteresirala se sada i Amelia. „Jeste li nešto u rodu sa slavnim njemačkim pijanistom, Markom Brownom?“

„Da. Mi smo njegove kćeri“, odgovorila je Maggie brzo, pouzdano znajući da Lujiza nije sklona razgovorima o njihovom ocu.

Čuvši njezin glas, Snape se namršti; prisjetio se svih spački koje mu je priredila u proteklih deset godina, otkako ona i Lujiza borave u domu operne kuće. „Inače, ovo je Margaret Ann. Obećavajući talenat, ali i velika napast“, izjavio je i lagano udario Maggie po glavi. Ona uzvrati udarac i isplazi mu jezik.

Voldemort pogleda ka madame Giry. „Je li kod vas uvijek ovako?“

„Ovo još nije ništa, gospodine.“ Ona sakri lice u šake i ispusti očajan uzdah, vrteći glavom u znak neodobravanja. „Možemo li napokon započeti?“, promrmljala je, na što se Maggie vrckavo poskakujući pridružila ostalim balerinama i – sa rukama izdignutim iznad glave i lijevom nogom zabačenom unatrag - zauzela početnu pozu. Lujiza je pak elegantno kročila na središte pozornice, gdje su joj odmah pritrčale dvije žene čije ruke bijahu pretrpane parfemima i kozmetičkim preparatima, dvije šminkerice koje su se brinule da mlada prima donna uvijek izgleda savršeno. Jedna od njih je laganim zamasima četkice davala zdravu, rumenu nijansu njezinom staklenom licu, a druga se predano brinula sa njezinu kosu.

Dirigent, g. Reyer, zamahnu svojom uzanom palicom i violinisti zasviraše uvod za prvi čin Tutankamonovog blaga. Usporena, mila melodija začara balerine, te one graciozno zaigraše. Predvođene s Maggie i Alexis Parker, jednom od najobećavajućih talenata u opernoj kući, pokretale su se poput anđela, savršenim, profinjenim koracima, dok su im bijele haljinice treperile oko bokova. Izgledale su tako opušteno, tako prirodno. Nema sumnje, balet je bio jedna od umjetnosti kojom su se ljudi iz Opere Populaire posebno ponosili, i to opravdano.

„Severuse, zašto se vi zapravo povlačite?“, prošaputa mu Evan na uho, promatrajući Lujizu koja je – naprasito prenuvši atmosferu iz sanjive opijenosti – vikala na svoje šminkerice i oštro zahtijevala da joj prestanu špricati cvijetni parfem u kosu.

„Imam problema sa zdravljem“, odvrati Snape ozbiljno, prekriživši ruke na prsima. Frknuo je nosom. „I to psihičkim, gospođice Riddle.“

Madame Giry pogleda Maggie i Alexis koje su – ne obazirući se na zbunjenost ostalih balerina – namjerno činile pogrešne plesne korake i, primivši se za ruke, počele se energično vrtiti oko svoje osi; izgledale su poput slike, poput djece. Vječno nasmijane, nikad tužne, nikad umorne od igre.

„Parker! Brown!“, dreknu madame Giry, tresnuvši izgužvanom partiturom po dlanu toliko jako da si je u glavi napravila zabilješku da odmah po završetku probe ode po hladne obloge. „Ne glupirajte se!“

Snape sućutno položi jednu ruku na Ameliino, a drugu na Evanino rame. “Sretno vam bilo. Ako me zatrebate, odmaram svoje sirote živce Bogu iza nogu”, saopćio im je, prije no što je – zgrabivši sa vješalice svoj crni šešir i štap za šetnju – kliznuo kroz sporedna vrata i dao petama vjetra. Prvo što je učinio po zakoračenju u maleni, zamračeni hodnik, bilo je, uobičajeno, hitro provjeravanje u slučaju uljeza jer, u Operi Populaire, nikada niste mogli biti dovoljno sigurni.

1. Opera Populaire.

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.